Tanja Stupar-Trifunović (*1977)

Kratka biografija i bibliografija

Savremeni bog <=> DER MODERNE GOTT
Odlomak izromana Satovi u majčinoj sobir <=> Auszug aus dem Roman „Die Uhren in Mutters Zimmer

Savremeni bog

Iako kažu da te nema mogao bi da nam zatrebaš
pa sam brže bolje krenula da te tražim i smišljam mašti skolna
svemu ostalom nevična čula sam kako pričaju o duhu vremena
i kako se prilagoditi treba ko misli da preživi
Gdje si ti što tamo više nisi gdje smo te ostavili
a nisi se dao konzervirati iako su konzervatori vrijedno radili (svima je nezgodno da im kažu da te tamo nema jer oni još uvijek pošteno zarađuju na tebi)
Slabe vjere i loših živaca što i nije loša poputnina jer tvrdu vjeru samo u tvrde stvari čovjek može imati a ti si sav satkan od mekoće i neodumica
rekoh sebi isto se istim da spoznati ikrenuh u ovuneobičnuavanturu
On bi takođe nestabilnog karaktera mogao biti
Takvo je vrijeme došlo gdje bi se mogao djenuti taj luckasti savremeni bog
u ovom svijetu velikoj igraonici gdje roditelji sjede tužno sa strane i gledaju
kako djeca trče gore dolje po besmislenoj skalameriji
i njihove oči govore gdje si dok u kadar ulazi klaun (na računu uredno stoji ispisana cijena za animatora)
rođendan traje izluđujuće dugo dok majke jezicima premeću
dječje navike sva zimovanja i ljetovanja
i ono kampovanje kada si se upiškio
Gdje si
Morao si se zavući negdje dublje i dalje mimo ove zaglujušujuće
cike mimo sijalica koje štede struju mimo glavobolje
u najcrnji mrak pod tepih
pod kožu

Pod kožom čitav grad spava svi mali grabežljivci i lupeži
krijumčari bijelih krvnih zrnaca tvoji čuvari tvoji razbludni i budni
oni što te slave i raspinju otkad postoji svijet
koliko si noću surov toliko budi nježan kada bude dolazilo jutro i njegovi trnci
kada sunčeve zrake rastjeruju sve mile utvare i nakaze
budi nježan jer ako nam se sjene ne vrate ko će se igrati na svijetlu
budi nježan prema ovoj postavi besmisla prema pozorišnim glumcima
mala im je plata
budi nježan prema nama koji te prodajemo za sitniš
sve je poskupilo
budi nježan kada nas sretneš u kafanama dok pokušavamo da zaboravimo da postoji nešto
niže i nešto više od nas
užasno je biti stiješnjen u sredini klaustofobično među tuđim rebrima spavam kuca usplahireno srce
Ovdje nema mjesta gdje se možeš odmoriti do kojeg ne stižu neonske rasvjete nečijeg ludila
blještavilo reklama koje neprestalno nutkaju srećom razdražuju živce
pijanac dotiče prstima glatko staklo dojke gdje si ti ljepotice šapuću mesnate usne gdje si ti moja besmrtnice čije me bore neće uplesti u paučinu propadanja
Obla jabuka čežnje u koju ne možeš čak ni zagristi (prkosno prijanja bradavica s fotografije
uz njegov topli prst)
o kako si samo mudar i grijeh je danas postao nemoguć
sve se odvija na velikom ekranu
tvoje su sluge samo zavedeni gledaoci
Noću se sve bolje vidi i površine su podatne sjajne i gotovo stvarne
Zato te molim budi nježan kada zađeš pod kožu
Kada budeš budio novi dan u nama
Budi nježan da nam oči ne oslijepe pri promjeni svjetla
Da nas ne prepadnu ptice mi smo plašljivi i odsutni u sebi
Mi smo ljudi svikli na ekrane i vođenje ljubavi na daljinu
Zato budi nježan kada nas budeš uzimao

natrag

Odlomak iz romana "Satovi u majčinoj sobi"


III

Možda treba početi od djetinjstva. U djetinjstvu se utisci utiskuju duboko u čovjeka, kao stopalo u još nestvrdli beton. Sada već ostaju samo tragovi blata koji se lako speru. Ja sam odavno popločan trg, dovršeno šetalište uz obalu, izliven trotoar kraj ceste i sve je očvrslo u meni. Tuđi koraci više nisu duboki tragovi. Prošlost je kuća u kojoj završi neka neoprezna misao, prisjećanja pritišću kao zidovi pretrpani slikama. Hodala sam obalom i skupljala školjke. Majka je galamila zbog previše sunca na mojim leđima. Koža je tamnila, koža je peckala, koža se zatezala. Nisam osjećala ništa. To je došlo poslije. Sada sam samo tražila. I moje oči su bile grabežljivci koji love i magneti koji privlače i molećivi prosjaci koji prizivaju. Školjke su ležale na obali među kamenjem. Dragocjenost koja je čekala da bude pronađena rukama. Kada ih okrenem bile su bijele i sedefaste (kao moj stomak), izvana tamnije (kao moja leđa). Kao život. Bijelo i sedefasto. Život koji odnekud stiže, koji počinje u glavama djevojčica, sedefast i bijel kao unutrašnjost morske školjke. U glavama djevojčica koje uplašeno i svečano očekuju. Vjenčanje je bilo skromno. Bez bijelog. Bez sedefastog.

Školjka se nije do kraja otvorila. Previše oštar rub. Porezala sam prst. More je, slano, grizlo moju krv, peklo je (gurnula sam prst u vodu da majka ne vidi). More je posisalo dio mene kroz prst, dio mene je ušao u more. More nije bilo nepravedno, dio mora je ušao u mene (često se zaljuljam od nepoznatih obala, često se zanesem, jedva ostanem na nogama). On, kad liže moju kožu, kaže nikada nisam spavao kraj slanje žene. Kao da se tuširaš morskom vodom. Nešto preslano spava u mojoj koži. Neko uhvaćeno more. Majka koja nadgleda kao galeb odozgo koju će naivnu ribu ščepati. Koji neoprezan pokret će me odati i prekinuti pustolovinu na suncu. Mahanje rukom i doziv kojim završiš u njenom kljunu, u hladovini. Na sigurnom. Ispod zelenog tamariša. Ispod smolavog bora. Ispod smokve iz čijeg nezrelog ploda curi ljepljivo i peckavo mlijeko po prstu. Podstanarski stan je bio tijesan, memljiv i siguran. Daleko od mora. Po policama sam slagala školjke. Gušilo me je. Plašilo me je. Blizina zidova. Povjerljivost ostave koja nametljivo nudi ustajalost, prije nego što zgrabiš teglu s džemom već ti is priča istoriju tuđe i tvoje sirotinje. Drhtala sam zureći kroz male prozore na sivu cestu. More je bilo daleko, ali plime i oseke su bile tu. Unutra. I bure na moru. I jutra sa ribama razbacanim po obali. Nešto je raslo. Nešto će jednom isplivati iz mene. Ti si iskliznula niz moje slane butine okupane morskom vodom i krvlju. Opet se ponovilo. Dio mene je iskliznuo u tebe, dio tebe je ušao u mene. Razmjena se dogodila. Šumile smo obje. Ljeti smo skupljale školjke.

U tvojim očima je bio isti onaj sjaj onog ko traga. Za bijelim, za sedefastim odsjajem. Među kamenčićima. Majka je bijesno gledala u mene dok sam se lijeno vukla prema kući. Naslućena neprijatnost je usporavala moje korake. Čekala me je. Istukla me je. Komšiji sam nesmotreno otkrila kućne tajne. Ono što su mi rekli da ne smijem reći nikom. O nama. Unutra. U četiri zida. Nešto naše. Odala sam. Pitao me je. Bila sam iskrena. Mislila sam da su svi takvi kao mi, da ništa posebno nema u tim malim, kućnim tajnama. Unutra, sve je uglavnom isto. Svi lažu jedni druge. Da ih ne povrijede. Ništa mi nije bilo jasno. Boljelo me je. Treba ćutati o tome. Batine me nisu naučile pameti. Nije vrijedilo. Vjenčanje je bilo skromno. Majka je nakrivila glavu na jednu stranu, otac na drugu. Otac je išao na more pecati. Molila sam ga da me vodi. Majka je rekla da to nije sigurno, voditi dijete na buru, na otvoreno more, u rano jutro. Voditi tako malo dijete, na tako veliko more, i možda će biti bure. Već puše pomalo. Da li si ti lud. I ti i ona. I nemoj. I molim te, tata. I poveo me je. Bili su on i muškarci. Bili su razdragani i veseli. Bilo je hladno to jutro dok je svanjivalo, i vruće kasnije. Sunce nam je zatezalo kožu. Bila sam kao jedan od njih. Ulovili smo sipu. Crna tečnost je prljala utrobu bijelog broda. Nije mi se gadilo, nije bilo ružno, nisam se plašila da ću se uprljati, baš kao ni oni. Ni poslije, dok su ih strateški razmještali po zaraćenim stranama ukopane u crnicu, nisu se plašili da će se uprljati. Nisu pokazali strah. Ustajali su rano. Palili cigarete i odlazili kao na pecanje. Ali ja sam se počela jako plašiti. Više nisam bila jedan od njih. Strah je rastao. Sipino crno mastilo je iscurilo u priču. Stidi se, rekao je otac. Stidi se. Stidila sam se. Zbog pogrešaka. Sigurno ih je bilo puno. Kao vreća kukuruza koju su pojele kokoške. Osim prazne vreće stida, preda mnom ne stoji ništa drugo. Stidim se. Vrijeme je pojelo pogreške, ali ja se i dalje stidim. I otac se stidi. I njemu su rekli, stidi se. Ukrao si limun, polomio si ogradu, razbio si komšijin prozor. I on se stidi na fotografiji, na zidu, gdje je njegova glava nagnuta na jednu, a majčina na drugu stranu. Na njihovom vjenčanju. Bože, kako su velike. Prilazio je s leđa. Pokušao je da ih obujmi. Možda ti treba pomoći da ih nosiš, krive ti kičmu. Izmicala sam se. Za mnom su išli ti prsti kao meduze s pipcima, lijepili su se za vazduh, za kožu i otimali kisik. Imaš li momka? Dodiruje li te? Zašto meduze prve pojure ka našim grudima, ka našim srcima da ostave svoje otrovne opekotine? Kada sam ja bio mlad bilo je drugačije. Ona ne želi da spava sa mnom. Meduze su tužne, providne i otrovne. Meduze uvijek plivaju blizu djece. Djeca ništa ne govore roditeljima jer roditelji više vjeruju meduzama. Onaj ko je bez grijeha neka prvi uzme kamen, povikao je otac tužnim glasom i tresnuo sam sebe u glavu. I nemoj nikad više da odaješ šta se priča u kući, rekla je majka. Nikad.

Šta se priča? Šta se priča? Šumilo je more u meni.

Znaš li šta se priča o tebi? Rekla je moja kćer (rekla si ti) i pogledala me direktno u oči. Znam, rekla sam. I počela da se smijem. Tebi se nije dopao moj smijeh. Ta vrsta smijeha se nikom ne dopada. Ali on je bio bolniji i brži od mene. Fotograf je stajao nakrivo. Tako to tumačim, pa smo i nas dvoje kao iskošeni na fotografiji. Na našem vjenčanju. On stoji uspravno. Ako hoćete znati šta je pravi ugao, pogledajte ramena. Pogledajte glavu ovog čovjeka. On uvijek stoji pravo. Ali ja sam nagnula glavu na jednu stranu, suprotnu od njega i fotograf je nagnuo ruku. I sve je malo iskošeno. U mom stomaku – moru pliva riba koja još ne zna da je tu. U majčinom stomaku – moru nervozno sam se kopr- cala ja koja nisam znala da sam tu. I da sam ih ulovila. Vjenčanje je bilo skromno, bez bijelog, bez sedefastog. Podstanarska soba u prizemlju je čekala umorna tijela koja su omamljena memlom zaboravila da su mlada. Matičar je bila žena. Imala je oko pedest godina. Njene oči su bile bezizražajna ogledala koja su odražavala da i da i da i da i da (iza kojih su vrištali ne i ne i ne i ne i ne). Riba je već bila uhvaćena. Motor čamca je veselo brujao. Muškarci su bili jednako razdragani i veseli. Pili su i smijali se. Idemo nazad. Sve je dobro prošlo. Žene se uvijek plaše bezrazložno. I gunđaju bezveze. Bila sam ljuta na majku što ne poznaje ništa od ove muške radosti na otvorenom moru. Riba je bila tu, u kantama. I ja sam lovila. Bila sam ponosna. Sipin crni trag mi je odvraćao pažnju, bilo je nešto ljepljivo i meko u njenom tijelu, u njenom tragu, u njenom načinu da nas ima, sve nas na brodu. Sve nas vesele muškarce u kojima se neoprezno rasanila i probudila jedna žena. Rekao sam ti da nikom ne pričaš o tome. Ti si moja tajna. Neću nikom govoriti o tom. Ti si moja. Ti si moj. Nikom. Ulovljeni smo u fotografiji. (Malo smo svi nakrivo.) Rekla sam ti da nikom ne pričaš o tom, rekla je majka. Nisam se mogla sjetiti o čemu. O čemu sam to pobogu pričala. I taj podli komšija što je lukavo ispitivao djecu. Kao kakav voajer što se naslađuje tuđim porodičnim tajnama. Zar naša porodica ima neke tajne? Mi smo jedna dosadna porodica. Divna, dosadna porodica. Divna, dosadna, nakrivo uslikana porodica. Tu, unutra si ti, a u njoj sam ja. Kao luk u svakoj od nas novi sloj. Da, ta poređenja, ta obična poređenja od kojih plačeš dok ih ljuštiš. Plači, rekla sam sama sebi i plakala. Sve dok nije sipino mastilo izašlo iz mene. Ali prije toga, prije nego što je krenulo, prije nego što se bjeličasta sipina kost zablistala na dlanu, i brat i ja srećni otrčali da je prinesemo kao žrtvu kljunu našeg zlatnog kanarinca, prije velikog ulova i prije nego što se naš svijet rasuo ka onim pravcima i obalama o kojima nismo znali ništa, prije nego što se mogućnost plakanja i pričanja podatno ponudila kao utješna sloboda koja razrješava muka ta silna ućutkivana usta, srca, međunožja, prije težine i prije lakoće, prije nego što su satovi u majčinoj sobi utihnuli i prašina pala po svemu, prije svega postojalo je jedno nježno sada u kojem smo se svi dodirnuli i čiji odbljesak, s vremena na vrijeme, neočekivano iskrsava u našim životima.
natrag
Tanja Stupar-Trifunović. rođena u Zadru/Hrvatska 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Piše poeziju, kolumne i književnu kritiku. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenački i danski jezik. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Urednica je časopisa za književnost umjetnost i kulturu Putevi. Živi u Banjaluci. Ona je u Sarajevu 2014. objavila prvi roman: "Satovi u majčinoj sobi".

Djela:
• "Kuća od slova“, poezija, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, 1999. • "Uspostavljanje ravnoteže“, poezija, KOV, Vršac, 2002. • "Adornova svraka“, eseji, Zalihica, Sarajevo, 2007. • "O čemu misle varvari dok doručkuju“, poezija, Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008. • "Satovi u majčinoj sobi", roman, Zavod za učbenike i nastavna sredstva, istočno Sarajevo, 2014.

Nagrade:
Nagrada UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 2007/2008. za knjigu O čemu misle varvari dok doručkuju . Knjiga se našla se u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award) u okviru kojeg je Stupar-Trifunovićeva nagrađena jednomjesečnim boravkom u Beču.
Knjiga poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije u 2009. godini, u Bosni i Hercegovini.
Treća nagrada na konkursu Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske za najbolji neobjavljeni roman "Zlatna sova", te u užem izboru za čuvenu NIN-ovu nagradu.
natrag